Jesu li crnogorske fabrike morale da nestanu ili su neke mogle biti spašene? Raspad Jugoslavije, sankcije i gubitak tržišta teško su pogodili privredu, ali su sudbinu industrije oblikovale i odluke o privatizaciji, ulaganjima i restrukturiranju.
Gotovo četiri decenije nakon početka raspada nekadašnjeg industrijskog sistema, propast crnogorskih fabrika i dalje izaziva podijeljena mišljenja. Jedni tvrde da su veliki sistemi bili neodrživi i da je njihov nestanak bio neizbježna posljedica raspada Jugoslavije i ekonomske krize. Drugi smatraju da je industrija mogla opstati, ali da su je uništili loša politika, privatizacije i interesi novih vlasnika.
Istina je složenija. Crnogorska industrija u tranziciju nije ušla bez problema, ali ni bez vrijednosti. Imala je zastarjelu opremu, visoke troškove i teškoće u poslovanju, ali i proizvodne kapacitete, stručne radnike, infrastrukturu i iskustvo koje nije bilo moguće nadoknaditi preko noći.
Raspad Jugoslavije nije jedino objašnjenje
Tokom osamdesetih jugoslovenska ekonomija već se suočavala sa ozbiljnom krizom. Velika preduzeća opterećivali su dugovi, višak zaposlenih, tehnološka ograničenja i slaba produktivnost. Ipak, činjenica da su fabrike imale probleme ne znači da su sve bile bezvrijedne.
Raspad zajedničke države, ratovi, sankcije i međunarodna izolacija dodatno su pogoršali položaj crnogorskih preduzeća. Nestajali su kupci, prekidale su se poslovne veze i urušavali lanci dobavljača. Za malu ekonomiju oslonjenu na nekoliko velikih industrijskih sistema posljedice su bile ogromne.
Bez tih potresa, industrija bi vjerovatno imala povoljnije uslove za tranziciju. Međutim, raspad Jugoslavije nije unaprijed odredio sudbinu svake fabrike. Nakon gubitka tržišta uslijedile su odluke o tome šta prodati, u šta ulagati, koja preduzeća restrukturirati, a koja zatvoriti.
KAP: Između onoga što se moralo i onoga što se moglo
Sudbina Kombinata aluminijuma Podgorica (KAP) pokazuje koliko je teško svesti ovu priču na jednostavno objašnjenje. Prema podacima Svjetske banke, u vrijeme privatizacije KAP je bio najveći proizvođač aluminijuma u zemlji i činio je oko polovinu robnog izvoza Crne Gore.
Istovremeno, suočavao se sa velikim troškovima, finansijskim problemima i potrebom za značajnim ulaganjima. Njegova ekonomska važnost nije značila da je mogao opstati bez promjena, ali ni da je gašenje bilo jedino rješenje.
Ključno pitanje jeste da li je KAP mogao postati manji, efikasniji i konkurentniji, koliko bi takvo restrukturiranje koštalo i ko bi ga finansirao.
Država nije imala dovoljno novca da sama finansira restrukturiranje, pa se opredijelila za aranžman u kojem je privatni investitor trebalo da obezbijedi dio kapitala, dok je država kroz garancije, subvencije i drugu finansijsku podršku preuzela dio troškova i rizika. Odluka je bila motivisana i političkim ciljem da se sačuva najveća industrijska kompanija u zemlji i izbjegnu posljedice njenog gašenja. Takav izbor omogućio je da se opstanak KAP-a produži, ali je istovremeno ostavio značajan teret na javnim finansijama, bez trajnog rješenja za održivost poslovanja. Slučaj KAP-a zato ne pokazuje da je privatizacija sama po sebi bila pogrešna, već koliko je bilo teško pomiriti ograničene mogućnosti države, interese privatnog investitora i političku odluku da se sačuva industrijska proizvodnja.
Privatizacija: rješenje ili propuštena prilika?
Privatizacija je trebalo da obezbijedi kapital, modernizaciju i efikasnije upravljanje preduzećima koja država više nije mogla uspješno da finansira. Crna Gora je primjenjivala vaučersku privatizaciju, tendere i aukcije, ali rezultati nijesu zavisili samo od promjene vlasništva, već i od toga da li su novi vlasnici imali kapital i znanje da unaprijede proizvodnju.
Vaučerska privatizacija omogućila je građanima da postanu akcionari, ali im rasuto vlasništvo nije davalo stvarni uticaj na upravljanje niti je samo po sebi obezbjeđivalo ulaganja. Kod prodaje velikih preduzeća strateškim investitorima država je mogla ugovorima da propiše obaveze ulaganja i razvoja, ali je ishod zavisio od njihove realizacije i kontrole preuzetih obaveza.
Zato iskustvo privatizacije ne potvrđuje da je promjena vlasništva sama po sebi riješila probleme industrije. U slučajevima u kojima nijesu obezbijeđeni održiva proizvodnja, ugovorena ulaganja i odgovorno upravljanje, privatizacija nije ostvarila ono što se od nje očekivalo. Istovremeno, gašenje pojedinih preduzeća ne može se automatski pripisati privatizaciji, jer su mnoga već bila opterećena dugovima, zastarjelom tehnologijom i gubitkom tržišta. Ključni problem bio je raskorak između očekivanja da će privatni kapital obnoviti industriju i stvarnih rezultata mnogih privatizacionih aranžmana.
Ko je platio najveću cijenu?
Gašenje fabrika nije značilo samo nestanak proizvodnih pogona. Za hiljade ljudi to je bio gubitak radnog mjesta, profesije i ekonomske sigurnosti. Posljedice su osjećali i dobavljači, kooperanti i čitave lokalne zajednice koje su zavisile od velikih sistema.
Restrukturiranje je često podrazumijevalo smanjenje broja zaposlenih, ali pitanje socijalne odgovornosti nije smjelo da se završi otpremninama. Važno je i koliko je ulagano u prekvalifikacije, nova radna mjesta i razvoj djelatnosti koje bi mogle zaposliti radnike iz industrije.
Nestankom fabrika gubili su se i znanje, zanati, iskustvo i sposobnost proizvodnje. Kada se ugasi veliki sistem, ne nestaju samo mašine i zgrade već i mreža ljudi i vještina koja ga je održavala. Taj gubitak teško je izmjeriti, ali njegove posljedice mogu trajati decenijama.
Bez pouzdanog bilansa
Gotovo četiri decenije kasnije, crnogorsko društvo i dalje nema objektivan bilans propasti industrije koji bi uživao šire povjerenje. Dijelovi društva ostaju zatvoreni u vlastitim tumačenjima: za jedne je nestanak fabrika bio neizbježna posljedica istorijskih okolnosti, za druge isključivo rezultat pogrešnih političkih odluka i privatizacije. Izlaz nije u nametanju jedne verzije prošlosti, već u nezavisnim analizama stručnjaka kojima društvo vjeruje, suočavanju različitih nalaza i otvorenom dijalogu kroz medije i javnost.
To ima značaj i izvan odnosa prema prošlosti. I danas se odlučuje o socio-ekonomskim magidtralama države i potezima koji mogu dugoročno opteretiti javne finansije ili promijeniti strukturu privrede. Bez pouzdanih analiza i javne provjere ekonomskih odluka, teško je procijeniti njihove stvarne koristi i troškove prije nego što posljedice postanu očigledne.
