Pobjeda nad autoritarnom vlašću nije isto što i pobjeda nad sistemom koji je ta vlast izgradila. To je najvažnija lekcija 5. oktobra koju nova politička većina u Srbiji ne smije ponoviti. Njena borba odvijaće se na najmanje četiri velika fronta, a svaki od njih može postati zamka ako se u njega uđe bez jasnog plana.
Prvi front: obnova države i njenih institucija
Administracija, devastirana korupcijom, partijskim zapošljavanjem i neznanjem, pružiće otpor svakoj suštinskoj promjeni. Zato je svaki stručan i častan profesionalac koji poznaje stvarno funkcionisanje države vrijedan suvoga zlata. Možda je upravo to i jedna od najvažnijih preporuka Dejanu Šoškiću za mjesto premijera. Nova vlast moraće da obnovi institucije, sačuva i motiviše stručne ljude i vrati odgovornost kao osnovni princip upravljanja.
Ohrabruje to što među univerzitetskim i srednjoškolskim profesorima ima mnogo ljudi koji razumiju značaj metodike rada i koji su njene principe primjenjivali tokom većeg dijela profesionalnog života. To je važan ljudski i stručni potencijal koji nova vlast ne bi smjela zanemariti. Metodika nije samo skup nastavnih postupaka; ona podrazumijeva planski, sistematičan i promišljen pristup radu, sposobnost da se složen problem raščlani, odrede prioriteti i rezultati postižu korak po korak. Upravo su takve sposobnosti potrebne za obnovu države koja je izgubila institucionalni red i profesionalne standarde.
Nova većina zato mora tražiti ljude kod kojih se čestitost i metodološki pristup radu međusobno dopunjuju. Čestitost bez znanja o tome kako se institucije grade i kako se njima upravlja može ostati nemoćna pred složenošću zadatka. Metodološka stručnost bez čestitosti, pak, može postati sredstvo za efikasnije ostvarivanje ličnih ili partijskih interesa. Tek kada se moralni integritet spoji sa znanjem, sistematičnošću i odgovornošću, postoji osnova za stvarnu obnovu države.
U tom smislu ohrabruje rečenica profesora Aleksandra Čupića: „Moja čestitost može da nadoknadi političko neiskustvo; nikakvo njihovo iskustvo ne može da nadoknadi njihovu nečestitost.“ Ta misao ne znači da je stručnost nevažna, već da političko iskustvo samo po sebi ne vrijedi mnogo ako nije u službi javnog interesa. Državu mogu obnoviti samo ljudi koji znaju kako se to radi i koji su spremni da to rade pošteno.
Drugi front: oslobađanje države od mafije
Ovo je možda najopasniji, a svakako najhitniji zadatak. Nova vlast mora razumjeti da mafija nije samo skup kriminalaca koje treba pohapsiti. Ona je razgranat sistem novca, veza, lojalnosti i uticaja, često duboko ukorijenjen u institucijama. Dok nova država bude uspostavljala pravila, osposobljavala tužilaštvo, policiju i sudove i pokušavala da vrati zakonitost u javni život, organizovani kriminal neće sjedjeti skrštenih ruku. Naprotiv, pokušaće da iskoristi svaki vakuum, svaku slabost i svaku grešku kako bi novu vlast potčinio sebi ili je učinio nefunkcionalnom.
Državi je potrebno vrijeme da uspostavi sistem koji funkcioniše. Mafija, međutim, već ima svoj sistem: novac, operativce, razgranate mreže, iskustvo u izbjegavanju zakona i moguće saveznike unutar samih institucija. Ako se taj odnos snaga ne razumije na vrijeme, postoji opasnost da mafija proguta novi sistem prije nego što on uopšte počne djelotvorno da radi.
Zato je nužno nešto što se eufemistički može nazvati „ponudom mafiji“. I ne misli se na pogodbu koja bi kriminalcima garantovala nekažnjivost, niti na tajni dogovor kojim bi se kupio mir. Riječ je o jasnoj, formalnoj i nedvosmislenoj poruci: država objavljuje rat organizovanom kriminalu, određuje rok u kojem kriminalne strukture moraju da napuste svoje „poslove“ u Srbiji, a istovremeno se priprema da poslije isteka tog roka djeluje punim kapacitetom.
Takva poruka mora biti promišljena, pravno utemeljena i praćena stvarnim pripremama. Rok ne bi smio postati poklon mafiji da ukloni tragove, sakrije novac ili pobjegne pravdi.
Najvažnije je da mafija razumije da nema blefiranja, nema povlačenja i nema povratka na staro. Nema političke zaštite koja će trajati dok se promijeni vlast, nema tajnih aranžmana kojima se kupuje vrijeme i nema obećanja koja će biti zaboravljena čim pritisak oslabi. Ako se takva poruka uputi, država mora biti spremna da je sprovede. U suprotnom će prijetnja postati još jedan dokaz slabosti, a mafija će zaključiti da je dovoljno sačekati da politička odlučnost splasne.
Ovo nije moguće izvesti bez nedvosmislene podrške i saradnje sa međunarodnim bezbjednosnim službama, koje bi morale postati dio operacije.
Tragično iskustvo Zorana Đinđića mora biti upozorenje. Đinđić je razumio da se država mora mijenjati brzo i da se otpor starog sistema ne može savladati pukim smjenama na vrhu. Ipak, nije do kraja razumio prirodu i razmjere sprege organizovanog kriminala s djelovima državnog i političkog aparata, niti koliko je opasno ostaviti takvu strukturu sposobnom da djeluje dok se novi sistem tek uspostavlja. Njegova sudbina pokazuje da politička odlučnost, ma koliko bila važna, nije dovoljna ako država ne razumije protivnika, ne pripremi institucije i ne obezbijedi da zakon zaista može da se sprovede.
Treći front: odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi
Nova većina mora pažljivo i promišljeno da riješi pitanje odnosa države i Srpske pravoslavne crkve. To nije poziv na sukob s Crkvom, niti na potcjenjivanje značaja vjere za veliki broj građana Srbije. Naprotiv, riječ je o tome da se jasno razdvoje poštovanje vjere i crkvene zajednice od upravljanja državom. Crkva i svaki građanin imaju pravo na svoj duhovni i društveni život, ali crkveni velikodostojnici ne mogu biti izuzeti od javne kritike niti mogu imati pravo da određuju kako će država voditi svoje poslove.
U tom smislu insistiranje akademika Radomira Saičića, koji se izdvojio kao neprikosnoveni podvižnik nove političke većine, na tome da treba razlikovati vjeru od crkvene administracije i funkcionisanja države upravo otvara prostor za ozbiljnu raspravu o pitanju koje se u Srbiji prečesto ili izbjegava ili svodi na potpuno pogrešnu priču.
Đinđić taj odnos nije razriješio. Moguće je da mu je, kao ateisti, bilo teže da u potpunosti razumije njegovu društvenu i istorijsku složenost. Ali upravo zato je važno da se danas o njemu govori ozbiljno i argumentovano, a ne ideološki. Saičić je tom pitanju pristupio sa punim razumijevanjem, objašnjavajući zašto poštovanje vjere ne podrazumijeva prenošenje državnih ovlašćenja na crkvene strukture.
Nova vlast ne bi smjela da ponovi grešku u kojoj se, iz straha od sukoba ili zbog političke računice, odustaje od jasnog principa. Sekularna država nikako ne znači, niti smije da znači, državu koja se bori protiv vjere. Ona znači državu koja svim građanima garantuje punu slobodu vjeroispovijesti, poštuje Crkvu kao duhovnu zajednicu, ali odluke o zakonima, javnim finansijama, obrazovanju, državnoj upravi, unutrašnjoj i spoljnjoj politici donosi kroz institucije odgovorne građanima.
Četvrti front: komunikacija s građanima
Sudeći prema iskustvu iz kampanje, ovo bi mogao biti najmanji izazov. Građani žele da ih neko čuje, da im govori jasno i da ne obećava ono što ne može da ispuni. Ipak, upravo se ovaj zadatak često zanemari kada vlast pritisne obnova institucija, sukobi sa organizovanim kriminalom i osjetljivi odnosi s Crkvom. Ni tada nova većina ne bi smjela da izgubi vezu s ljudima koji su joj omogućili pobjedu.
To bi bila velika greška. Građanima se mora neprestano objašnjavati šta se mijenja, zašto neke promjene zahtijevaju vrijeme, ko je za šta odgovoran i gdje se mogu očekivati prvi rezultati. Neophodna je otvorena komunikacija, uključujući priznanje grešaka i spremnost da se čuju kritike. Ako ljudi osjete da se nova vlast udaljila od njih, povjerenje koje je omogućilo političku promjenu može brzo da nestane.
Četiri fronta, dakle, zahtijevaju četiri vrste odlučnosti: stručnost i čestitost u obnovi institucija, ozbiljnu pripremu i beskompromisnost u borbi protiv mafije, principijelan odnos prema Crkvi i trajnu komunikaciju s građanima.
Pobjeda nad starom vlašću samo je početak. Pravi ispit dolazi poslije nje, kada treba izgraditi sistem koji neće zavisiti od dobre volje pojedinaca, koji neće biti talac kriminalnih struktura i u kojem nijedan politički ili vjerski autoritet neće biti iznad zakona. Pobjednici 25. oktobra treba da nauče ono što pobjednici 5. oktobra nijesu uspjeli da savladaju: nije dovoljno preuzeti državu; potrebno je osposobiti je da radi, zaštititi je od onih koji bi da je zarobe i obezbijediti da služi građanima.
Nova vlast mora pronaći svoj raskovnik. U narodnom predanju raskovnik je čudesna biljka koja otvara i najteže zaključane brave, razmiče prepreke i otkriva ono što je drugima nedostupno. U političkom životu on nije čarobni štapić, već ideja, princip i način djelovanja koji omogućavaju da se istovremeno otključaju problemi koji naizgled nemaju rješenje.
Ako taj raskovnik ne pronađe, nova vlast rizikuje da se sve pretvori u još jedno traganje za „blagom cara Radovana“. U filozofiji Jovana Dučića, blago cara Radovana podstiče čovjeka da razmišlja o sreći, mudrosti, ljudskoj prirodi i smislu života. Takvo traganje ima vrijednost dok nas vodi ka dubljem razumijevanju sebe i svijeta. Ali postaje jalovo kada potraga za savršenim odgovorom zamijeni djelovanje, kada se ideal stalno pomjera, a stvarni problemi ostaju neriješeni.
Država, takav je život, ne može vječno tragati za idealnim ljudima, savršenim okolnostima i konačnim receptom za uspjeh. Mora znati šta joj je cilj, kojim sredstvima do njega dolazi i kako će mjeriti rezultate. Ne mora imati odgovor na svako pitanje, ali mora imati princip koji je vodi i metod kojim provjerava da li se kreće u dobrom pravcu.
Zato pobjednici 25. oktobra ne smiju sebi dozvoliti da istorijsku priliku potroše na beskrajno traganje. Njihov zadatak nije da obećaju savršenu Srbiju, već da počnu da grade državu u kojoj čestitost nije izuzetak, institucije nijesu plijen, mafija nije gospodar, vjera nije pokriće za različite apetite, a građani nijesu publika kojoj se vlast obraća samo pred izbore.
