U februaru, kada je počeo poremećaj koji je Međunarodna agencija za energiju (IEA) opisala kao najveći prekid snabdijevanja u istoriji svjetskog tržišta nafte, očekivalo se da će Kina, najveći svjetski uvoznik sirove nafte, intenzivirati potragu za alternativnim izvorima snabdijevanja. Više od 90 odsto kineskog uvoza sirove nafte stiže morskim putem, zbog čega su poremećaji u transportu kroz Ormuski moreuz predstavljali ozbiljan izazov za energetsku bezbjednost zemlje.
Ipak, Peking nije reagovao paničnom kupovinom nafte na međunarodnom tržištu. Naprotiv, već u junu, četiri mjeseca nakon početka krize, kineski uvoz sirove nafte pao je na najniži nivo u gotovo deset godina. Iako je u julu zabilježen postepeni oporavak kupovine, uvoz je tokom avgusta i septembra ostao znatno ispod pretkriznog nivoa.
Ovakav razvoj događaja pokazuje da je Kina tokom prethodne decenije izgradila mehanizme koji joj omogućavaju da lakše podnese poremećaje na globalnom energetskom tržištu. Ulaganja u strateške rezerve, razvoj električnih vozila i smanjenje potrošnje naftnih derivata u saobraćaju promijenili su način na koji kineska privreda reaguje na nestašice i rast cijena energenata.
Za kinesko rukovodstvo, međutim, problem nije samo dostupnost nafte već i očuvanje makroekonomske stabilnosti. Nagli rast cijena energenata mogao bi da izazove dodatni inflatorni pritisak u trenutku kada se privreda suočava sa slabijom domaćom potražnjom, stagnacijom zarada i ograničenim mogućnostima zapošljavanja. Takav scenario povećava rizik od uvezene stagflacije, odnosno istovremenog rasta cijena i usporavanja ekonomske aktivnosti.
Zbog toga su kineske vlasti nastojale da posljedice krize ograniče prvenstveno na energetski i industrijski sektor, umjesto da dozvole njihovo nekontrolisano prenošenje na stanovništvo. Početkom marta, kada su cijene sirove nafte počele naglo da rastu, Peking je ograničio izvoz naftnih derivata kako bi dao prednost domaćem tržištu. Ubrzo zatim povećane su i maksimalne regulisane maloprodajne cijene goriva, najviše od 2022. godine.
Ove mjere pokazale su da ni Kina nije imuna na globalna poskupljenja, ali da nastoji da njihov uticaj kontroliše kombinacijom državne regulacije, upravljanja rafinerijskom proizvodnjom i zaštite domaćeg snabdijevanja.
Važnu ulogu u ublažavanju naftnog šoka ima i razvoj električnog transporta. Procjenjuje se da je postojeći vozni park električnih vozila u Kini tokom prve polovine 2026. godine smanjio potrebu za naftom za oko 1,35 miliona barela dnevno. To odgovara približno šest odsto kineskog godišnjeg uvoza sirove nafte.
Elektrifikacija, ipak, ne znači da je Kina izgubila potrebu za naftom. Ona je prije svega promijenila strukturu potražnje. Električna vozila smanjuju potrošnju benzina i dizela u drumskom saobraćaju, ali nafta ostaje važna sirovina za petrohemijsku industriju, koja proizvodi plastiku, hemikalije i druge materijale neophodne savremenoj proizvodnji.
Zbog toga se kineska energetska ranjivost sve manje svodi isključivo na pitanje snabdijevanja gorivom, a sve više na sposobnost industrije da se prilagodi promjenama u dostupnosti i cijeni sirovina. Diverzifikacija izvora snabdijevanja, korišćenje rezervi i prilagođavanje rafinerijske proizvodnje postaju jednako važni kao i smanjenje potrošnje naftnih derivata.
Kriza u Ormuskom moreuzu pokazala je da energetska bezbjednost ne zavisi samo od količine uvezene nafte već i od sposobnosti države da smanji potrošnju, obezbijedi rezerve i prilagodi industriju novim okolnostima. Kineski pristup zasniva se na kombinaciji elektrifikacije, upravljanja snabdijevanjem i industrijskog prilagođavanja, čime se ublažava pritisak na privredu i stanovništvo. Iako zavisnost od uvoza nije nestala, promijenio se način na koji se njene posljedice prenose na ekonomiju. Time je energetska kriza postala test ne samo kineskog sistema snabdijevanja već i otpornosti njenog cjelokupnog ekonomskog modela.
