Donald Tramp oklijeva da strože reguliše razvoj vještačke inteligencije želja da Sjedinjene Američke Države zadrže prednost nad Kinom. U američkim političkim i poslovnim krugovima sve češće se polazi od pretpostavke da bi pretjerana regulacija mogla usporiti domaće kompanije i otvoriti prostor kineskim konkurentima. Ali iza te logike krije se pitanje na koje nema jednostavnog odgovora: za šta se dvije najveće svjetske sile zapravo takmiče? Kako ćemo znati ko je pobijedio i šta bi ta pobjeda uopšte značila?
Na prvi pogled, odgovor djeluje jednostavno. Pobijediće ona zemlja koja razvije najmoćnije modele, izgradi najveće centre za obradu podataka i ostvari najveći napredak u primjeni vještačke inteligencije. Međutim, takvo shvatanje trke zanemaruje činjenicu da AI nije jedna tehnologija niti jedno takmičenje sa jasnom završnom linijom. Riječ je o čitavom ekosistemu koji obuhvata čipove, energiju, softver, naučna istraživanja, industrijsku proizvodnju, vojnu primjenu i sposobnost država da novu tehnologiju pretvore u ekonomsku i političku moć.
Sjedinjene Države za sada imaju značajne prednosti u razvoju vodećih AI modela, dizajnu naprednih čipova, dostupnosti kapitala i globalnom uticaju svojih tehnoloških kompanija. Američke firme predvode u brojnim segmentima razvoja generativne vještačke inteligencije, dok američki univerziteti i istraživački centri privlače stručnjake iz cijelog svijeta. Vašington, osim toga, raspolaže širokom mrežom saveznika i partnera koji imaju važnu ulogu u proizvodnji poluprovodnika i kontroli ključnih tehnologija.
Kina, međutim, ima drugačije prednosti. Njena industrijska baza, ogromno domaće tržište, sposobnost brzog širenja novih tehnologija i snažna povezanost države, istraživačkih institucija i kompanija omogućavaju joj da vještačku inteligenciju primjenjuje u velikom obimu. Kina ulaže u automatizaciju proizvodnje, robotiku, logistiku, nadzor, energetiku i pametnu infrastrukturu. Istovremeno, kineske kompanije razvijaju modele koji u pojedinim slučajevima mogu biti jeftiniji za korišćenje, što je posebno važno za tržišta na kojima cijena tehnologije predstavlja presudnu prepreku.
Zato nije dovoljno pitati koja zemlja ima bolji model. Mnogo je važnije koja može da izvuče veću ekonomsku i stratešku korist iz tehnologije koju razvija.
Ako vještačka inteligencija poveća produktivnost, smanji troškove proizvodnje i omogući razvoj novih industrija, prednost neće nužno pripasti zemlji koja je prva predstavila najnapredniji sistem. Mogla bi je steći ona koja AI uspješnije integriše u fabrike, bolnice, škole, saobraćaj i državnu administraciju. U tom smislu, sposobnost primjene mogla bi biti jednako važna kao i sama inovacija.
Postoji i geopolitička dimenzija. Zemlja čije tehnologije koriste druge države stiče uticaj daleko izvan sopstvenih granica. Ako kompanije, javne institucije i čitave privrede postanu zavisne od određenih AI platformi, modela, čipova i digitalne infrastrukture, ta zavisnost može prerasti u političku prednost. Zbog toga se američko-kinesko nadmetanje ne vodi samo oko toga ko će napraviti najbolju vještačku inteligenciju, već i oko toga čiji će tehnološki standardi postati globalni.
Ovdje se otvara posebno važno pitanje za zemlje koje nijesu velike sile. Ako američke kompanije dominiraju najnaprednijim modelima, a kineske nude pristupačnija rješenja i infrastrukturu, mnoge države mogle bi se naći pred izborom koji nije samo tehnološki već i politički. Njihova odluka o tome čiju će tehnologiju koristiti može uticati na trgovinu, bezbjednost podataka, digitalni suverenitet i odnose sa velikim silama.
Ipak, postoji opasnost da se cijela rasprava svede na logiku hladnoratovskog nadmetanja, u kojoj se svaka mjera procjenjuje prema tome da li pomaže da se pobijedi protivnik. Takav pristup može podstaći ubrzani razvoj bez dovoljno pažnje posvećene bezbjednosti, privatnosti, koncentraciji moći i posljedicama po tržište rada. Odsustvo regulacije ne garantuje inovacije, kao što ni svaka regulacija ne mora nužno da ih uguši. Pravo pitanje je kako postaviti pravila koja ograničavaju ozbiljne rizike, a istovremeno omogućavaju istraživanje i razvoj.
Na kraju, pobjeda u trci za vještačku inteligenciju neće se moći svesti na jedan model, jednu kompaniju ili jedan tehnološki proboj. Ona će zavisiti od toga ko će uspjeti da poveže naučnu izvrsnost, industrijsku snagu, dostupnu energiju, obrazovanje, kapital i povjerenje javnosti.
Ako je cilj samo prestići Kinu u laboratorijskim rezultatima, Vašington bi mogao izgubiti iz vida širu sliku. Ako je cilj, međutim, izgraditi ekonomiju koja produktivnije koristi tehnologiju, društvo koje može da upravlja njenim rizicima i međunarodni sistem u kojem sopstvene inovacije pretvara u dugoročnu prednost, onda se trka tek zahuktava.
Nije, dakle, stvar samo u tome ko će razviti moćniju vještačku inteligenciju, već ko će bolje umjeti da je pretvori u ekonomsku snagu, politički uticaj i bolji život svojih građana.
