Aleksandar Vučić i Edi Rama godinama su centralne figure političkog života Srbije i Albanije. Vučić je dominirao srpskom politikom od 2012. godine, dok je Rama premijer Albanije od 2013. Iako se političke prilike u dvije zemlje razlikuju, protesti i nezadovoljstvo građana otvorili su slična pitanja: odgovornost vlasti, korupciju, funkcionisanje institucija i koncentraciju političke moći.
U Srbiji je studentski pokret nastao nakon pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, 1. novembra 2024. godine, kada je poginulo 16 ljudi. Studenti su zatražili objavljivanje dokumentacije o rekonstrukciji stanice, utvrđivanje odgovornosti i procesuiranje odgovornih. Protesti su se proširili zemljom, a početni zahtjevi prerasli u šire nezadovoljstvo korupcijom, političkim pritiscima i načinom na koji institucije funkcionišu. Politički epilog stigao je u noći 25.oktobra.
U Albaniji su protesti protiv vlasti Edija Rame povezani s optužbama za korupciju, zahtjevima za političkom odgovornošću i nezadovoljstvom dijela građana. Pitanja koja se tiču mladih, uključujući uslove studiranja, troškove obrazovanja i perspektive nakon diplomiranja, dio su šire rasprave o povjerenju u institucije i budućnosti zemlje.
Generacija Z koristi slengovski izraz „riješi”, odnosno albanski „E kreu”, koji u ovom kontekstu označava želju da se neko politički porazi i ukloni s vlasti. „Riješiti” Vučića i Ramu ne znači fizički se obračunati s njima, već okončati njihovu političku dominaciju i izboriti promjenu vlasti.
U Tirani su se tokom večeri i noći 14. oktobra, a potom i narednih dana, smjenjivale scene nasilja, ali je posebnu pažnju privlačio i kontrast između toga i Raminog boravka u Luksemburgu. Dok su se u albanskoj prijestonici održavali protesti i dolazilo do sukoba demonstranata s policijom, Rama je boravio u evropskoj prijestonici, gdje je Albanija nastavila put ka Evropskoj uniji. U tom kontekstu, Evropska unija postaje više od cilja kojem Albanija teži — ona je i adresa od koje građani očekuju da čuje i podrži njihov zahtjev za vladavinom prava, odgovornim institucijama i suzbijanjem korupcije. No pitanje je – koliko ih Brisel zaista sluša.
Srbija i Albanija nijesu iste, kao što nijesu isti ni povodi i zahtjevi njihovih studentskih pokreta. Ipak, u oba slučaja u središtu je pitanje političke odgovornosti: mogu li institucije djelotvorno kontrolisati vlast i pozvati lidere na odgovornost, bez obzira na to koliko dugo dominiraju političkom scenom?
