Podgorički Vodovod godinama unazad gubi više od 50 odsto vode u sistemu, pokazuju podaci preduzeća i Regulatorne agencije. To znači da od svakih 100 litara vode koja uđe u sistem, za približno polovinu preduzeće ne ostvari prihod. Dok voda nestaje u dotrajalim cijevima ili se troši bez mjerenja i naplate, troškovi poslovanja ostaju, a njihov teret na kraju snose građani.
Vodovod i kanalizacija Podgorica je u 2024. godini imao 53 odsto neprihodovane vode, pokazuju podaci Regulatorne agencije za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti. Ni tokom 2025. godine nije bilo bolje. Direktor tog javnog preduzeća Aleksandar Nišavić izjavio je da su gubici vode na mreži u prvih 11 mjeseci 2025. iznosili oko 51,86 odsto.
Voda koja ne donosi prihod, međutim, nije bez troška. Njeno zahvatanje, pumpanje i distribucija zahtijevaju električnu energiju, održavanje infrastrukture i rad zaposlenih. Struju za pumpe, popravke cijevi i zarade neko mora da plati.
Te troškove Vodovod pokriva prihodima od usluga, odnosno novcem koji građani i privreda izdvajaju za račune. Kada prihodi nijesu dovoljni, dio finansijskog tereta ide i na gradski budžet. Tako građani troškove snose neposredno kroz račune ili posredno kroz javni novac.
Pitanje efikasnosti otvara i broj zaposlenih. Prema podacima Regulatorne agencije, Vodovod je u 2024. godini imao 6,35 zaposlenih na 1.000 korisnika.
Primjera radi – Evropska komisija je u izvještaju o Albaniji za 2024. godinu navela 4,9 zaposlenih na 1.000 priključaka, uz poređenje od 2,4 za EU i međunarodnu praksu. Iako se u Podgorici računaju korisnici, a u ostatku svijeta priključci, ovi podaci pokazuju značaj organizacije rada i efikasnosti preduzeća.
Dodatni pritisak na poslovanje predstavlja sada će biti i rast troškova zarada. Nišavić je za „Dan” ranije tokom jeseca najavio da bi godišnji trošak zarada za 548 zaposlenih mogao porasti sa 7,2 miliona na 11,4 miliona eura zbog primjene Euro modela. Kao moguća rješenja naveo je povećanje cijene usluga ili pomoć iz gradskog budžeta. Ukoliko troškovi porastu, a ne obezbijede se dodatni prihodi ili uštede, građani bi dakle mogli da plate razliku kroz skuplje usluge ili dodatna izdvajanja iz budžeta.
Vodovodna mreža Podgorice duga je oko 1.400 kilometara. Oko 125 kilometara, odnosno približno devet odsto mreže, čine azbest-cementne cijevi. Pucanja i velika oticanja vode, prema objašnjenjima iz Vodovoda, najčešće se javljaju upravo na tim starijim cjevovodima.
Za sada, izgleda, nema mnogo entuzijazma ni u kompaniji, ni u Gradu ni u državi da se štete smanje. A i zašto bi ga bilo dok se manjak može nadoknaditi novcem građana — bilo kroz račune, bilo iz budžeta?
