Da bi se razumjeli današnji nemiri u Francuskoj, treba se vratiti u 1981. i 1982. godinu, kada je socijalistička vlast Fransoa Miterana pokušala da promijeni francusko društvo. Povećane su plate, snižena starosna granica za odlazak u penziju, skraćena radna sedmica, produžen godišnji odmor, a banke i veliki industrijski sistemi prešli su u državno vlasništvo. Bila je to ambiciozna ideja: da država može da zaštiti običnog čovjeka, smanji nejednakosti i obezbijedi da ekonomski napredak ne bude privilegija samo najbogatijih.
Ali upravo tada otvorila se pukotina koja će se, tokom narednih decenija, postepeno širiti. Ono što je počelo kao sukob između političkih obećanja i ekonomskih mogućnosti vremenom je preraslo u mnogo dublji problem — u gubitak povjerenja građana u državu, političke elite i čitav sistem.
Već 1983. godine Miteranova vlada bila je primorana da promijeni kurs. Suočena s ekonomskim teškoćama, rastućom inflacijom i pritiskom na francusku valutu, odustala je od dijela ranijih ambicija i okrenula se politici budžetske discipline i ograničavanja troškova. Taj zaokret, poznat kao tournant de la rigueur, pokazao je granice obećanja da se socijalna prava mogu neograničeno širiti bez obzira na ekonomske okolnosti.
Međutim, problem nije bio samo u tome što su neka obećanja ostala neispunjena. Mnogo važnije bilo je to što je počelo da slabi uvjerenje da sistem, uprkos svim teškoćama, ipak funkcioniše u korist većine građana.
Tokom narednih decenija Francuska je prolazila kroz globalizaciju, industrijsko restrukturiranje, gašenje radnih mjesta, rastuću nesigurnost zaposlenja i sve veće razlike između velikih gradova i manjih sredina. Za dio stanovništva, naročito izvan velikih urbanih centara, obećanje društvenog napretka postajalo je sve manje uvjerljivo. Rad više nije garantovao sigurnost, obrazovanje nije uvijek donosilo očekivanu društvenu pokretljivost, a država, nekada doživljavana kao zaštitnik, sve češće je izgledala kao udaljena birokratija koja od građana traži žrtve, a zauzvrat nudi sve manje.
Francuska je, pritom, zadržala snažnu socijalnu državu, razvijene javne službe i tradiciju radničkih prava. Zato bi bilo pogrešno tvrditi da je sve što je izgrađeno poslije Drugog svjetskog rata nestalo. Ali se promijenio osjećaj da taj sistem pripada svima i da će svako ko radi, poštuje pravila i doprinosi zajednici imati priliku da živi dostojanstveno.
Tu se nalazi ključ današnje francuske krize. Ona nije samo posljedica jedne nepopularne reforme, jednog predsjednika ili jednog talasa protesta. Riječ je o nagomilanom nezadovoljstvu koje je godinama raslo, jer su se smjenjivale vlade i politička obećanja, dok je sve više ljudi sticalo utisak da se njihov život ne popravlja i da se njihove brige ne čuju.
Pokret „Žutih prsluka“, koji je 2018. godine izveo na ulice ljude iz različitih društvenih slojeva, pokazao je koliko je duboko nepovjerenje prema političkom centru. Protesti su počeli zbog povećanja poreza na gorivo, ali su brzo prerasli u pobunu protiv osjećaja nepravde, visokih životnih troškova i uvjerenja da se odluke donose bez razumijevanja svakodnevice običnih ljudi. Kasniji sukobi oko penzione reforme i drugih mjera dodatno su pokazali koliko je teško postići dogovor između vlasti i društva.
Pukotina iz ranih osamdesetih tako se širila kroz različite krize, reforme i političke zaokrete. Nije svaki od tih događaja bio neposredna posljedica Miteranovih odluka, niti se današnje stanje može objasniti jednim istorijskim trenutkom. Ali taj period simbolizuje početak dugog raskoraka između onoga što građani očekuju od države i onoga što politički sistem može ili želi da im pruži.
Danas je ta pukotina prerasla u ambis. Na jednoj strani su institucije koje insistiraju na reformama, fiskalnoj odgovornosti i prilagođavanju novim ekonomskim okolnostima. Na drugoj su građani koji sve teže prihvataju da se od njih stalno traže odricanja, dok povjerenje u pravednost sistema slabi. Kada ljudi prestanu da vjeruju da će pošten rad obezbijediti sigurnost, da će država zaštititi njihove interese i da politička obećanja imaju stvarnu težinu, kriza prestaje da bude samo ekonomska. Ona postaje kriza legitimnosti.
Francuska se zato danas ne suočava samo s posljedicama pojedinačnih pogrešnih odluka. Suočava se s decenijama nagomilanog razočaranja i sve dubljim jazom između države i građana. Najveća opasnost nije u tome što se ljudi bune, već u tome što sve manje vjeruju da se bilo šta može promijeniti kroz postojeće institucije.
Jer kada pukotina jednom postane ambis, nije dovoljno ponuditi još jednu reformu ili obećati novi početak. Potrebno je obnoviti povjerenje i odgovoriti na pitanje koje francusko društvo muči već decenijama: šta država duguje svojim građanima i zašto sve veći broj njih više ne vjeruje da će to ikada dobiti?
